AGRESIVNOST
Nasilje kod djece i agresivnost teme su o kojima se u našem društvu često raspravlja. Važno je shvatiti da svi ljudi mogu u određenoj situaciji biti agresivni- dakle i djeca također. Roditelji koji dožive neki oblik agresivnog ponašanja od svoje djece ne trebaju se toga bojati ili se oko toga jako uznemiravati, bitno je razlikovati probleme u ponašanju od malenih ispada.

Agresija je društveno neprihvatljivo ponašanje s namjerom nanošenja štete osobi ili imovini. Prema toj definiciji agresiju uvijek određuje društvena procjena koja u obzir uzima motive pojedinca te okolnosti u kojima se neko ponašanje javlja.

Razlikuju se:
Verbalna agresija koja uključuje nazivanje pogrdnim imenima, zadirkivanje, prijetnju;
Tjelesna agresija poput udaranja, lupanja, grizenja;
Instrumentalna agresija kao agresivan postupak radi pribavljanja nečega;
Neprijateljska agresija namijenjena nanošenju bola ili štete;
Osvetnička agresija ako se javlja kao odgovor na tuđu agresiju;
Predstavnici teorija socijalnog učenja tvrde da se agresija najvećim dijelom uči od modela u okolini. Istraživanja pokazuju da se spolne razlike u agresivnosti mogu objasniti činjenicom da dječaci za takva ponašanja očekuju manje neodobravanja ta da ih ne brinu moguće pokude- okolina neće jednako reagirati na dječaka i na curicu koji se tuku!
Prema nekim istraživanjima osnovni uzroci agresivnosti kod djece su:
• prikraćenost koja priprema dijete da napadne osobu ili predmet što mu stoje na putu da željenog cilja
• prenesena ljutnja koja se pojavljuje kada dijete ne može izraziti ljutnju izravno prema osobi ili predmetu što su ga povrijedili
• roditeljsko odbacivanje djeteta
• želja za privlačenjem pažnje
• poistovjećivanje s agresivnom okolinom
• fizičko kažnjavanje za loše vladanje u djetetu često izaziva želje da tu agresivnost vrati prema drugima ili prema sebi
• popustljivost roditelja ili odraslih prema agresivnosti
• emocionalna napetost koja nastaje zbog obiteljskog stresa u kojem dijete nije direktno sudjelovalo (npr. svađe roditelja)

Dijete svojim PONAŠANJEM testira "Što smijem? Što ne smijem? Koliko daleko mogu ići?". Ponašanje djeteta koje je prkosno i inati se, te odbija poslušati trebalo bi shvatiti kao "ponašanje kojim se traži informacija", kojim se traži odgovor na prethodno postavljena pitanja. Ako u takvoj situaciji reagiramo na način- ja sam tvoj roditelj i ja znam što je najbolje za tebe- to će biti učinkovito samo dok je dijete maleno i stvarno nam se mora pokoriti jer smo veći i jači od njega. Ali dugoročno, to kod djeteta izaziva frustraciju i osjećaj nemoći, odnosno, dijete nam se pokorava samo zato jer se boji kazne, nasilja i uskraćivanja ljubavi. Ovakva taktika "borbe" s prkosom i neposlušnošću svoga djeteta dovodi do problema kada dijete dođe u period puberteta (12., 13. godina), a možda i ranije, kada djeca na ovakvo ponašanje uzvraćaju agresivnošću, otporom i nasiljem, bilo prema roditeljima, bilo prema vršnjacima i općenito svojoj okolini.
Kada se radi o manjoj djeci, situacije poput vrištanja za slatkišima u trgovini svima su poznate. Tada je potrebno ostati miran i hladnokrvan, i djetetu jasno dati do znanja da naše "ne" ostaje ne, kako bi mu omogućili da nauči da ne može imati sve što poželi i kako ne može sve ostvariti. U emocionalnim situacijama, kada dijete vrišti jer ne može dobiti što želi nema puno prostora za raspravljanje i objašnjavanje. Važno je ne popustiti, jer tada dijete dobiva poruku da svojim plakanjem postiže cilj. Najjednostavnije je postupiti po principu- ja sada idem dalje, jer imam još posla i sačekati dijete na maloj udaljenosti. Ukoliko ostanete dosljedni, dijete će se za nekoliko minuta smiriti i krenuti za vama, a uskoro i zaboraviti ono zbog čega je plakalo. Kada je dijete ponovno mirno, tada je vrijeme za razgovor.
Ponovni period bunta nastupa negdje oko 10-e godine za djevojčice i 12-e za dječake. Sada je uz smirenost i dosljednost (ne koje ostaje ne!) važno i uvjerljivo obrazloženje zašto je nešto dozvoljeno, a nešto drugo ne.
Sukobi među djecom koja su prijatelji, dakle koji se igraju i druže svaki dan, ali se povremeno potuku ili posvađaju, u principu su nešto u što se roditelji ne bi trebali miješati. U takvim situacijama ("Mate me je istukao. Nikad se više neću igrati s njim!") u principu je najbolje utješiti svoje dijete, ostati miran i sačekati. Djeca uglavnom mogu sama popraviti svoje svađe. Drugačija je situacija kada dijete koje napada vaše dijete nije njegov prijatelj. Tada treba provjeriti da li je napadač stariji, veći ili snažniji, i boji li ga se vaše dijete. Ako je tako, tada roditelji trebaju reagirati.

U našim obiteljima još možemo naići na odgoj pomoću strogog tjelesnog kažnjavanja. "Zdrava pljuska čini bolesnim!" naziv je studije o nasilju prema djeci- koja pokazuje da postoji povezanost između doživljenog nasilja i spremnosti na nasilje. Djeca oponašaju ono što doživljavaju- ako vi kažnjavate svoje dijete tako što ga istučete, zašto se čudite što ono tuče drugu djecu u školi? I onda, kada ga kaznite jer se potuklo u školi tako što ga istučete, i dalje se čudite što ono to ponavlja? Možete zbuniti vlastito dijete jer ga kažnjavate za određeno ponašanje istim tim ponašanjem.

Djeca ne trebaju kazne, posebno fizičke, nego roditelje i odgajatelje koji će im pokazati gdje su granice koje moraju poštivati ako žele živjeti na prihvatljiv način, bilo u svojoj obitelji ili u školi, odnosno društvu. Važno je da su te granice jasno definirane i objašnjive, i da ih se i vi pridržavate. Morate biti dosljedni- ponašanje koje je danas nedopušteno, sutra ne može biti u redu, samo da bi dijete skinuli s vrata u nekoj situaciji. Time mu šaljete zbunjujuće poruke, ali ga učite i da ćete popustiti ako bude dovoljno uporno u nečemu.

KAKO OTKLANJATI AGRESIVNOST?
Potrebno je organizirati dječji svakidašnji život kao stabilan i predvidiv.
- sve u svoje vrijeme, na svome mjestu, na isti način (osjećaj sigurnosti)
- sport, rekreacija, opuštanje (smanjivanje napetosti)
- postavljanje granica i pravila prihvatljivog ponašanja (predvidivost i sigurnost)
- učiti dijete prosocijalnom ponašanju – da dobrovoljno pomaže i dijeli s drugima, da bude velikodušno, da prepoznaje osjećaje drugih ljudi i djece i uživljava se u njih
- naučiti dijete da izražava svoju agresivnost na prihvatljiv način, da razgovara i dogovara se, te da rješava sukobe na nenasilan način
- uvijek reagirati na agresivne ispade
- zadržati kontrolu nad sobom i situacijom kada je dijete agresivno
- postaviti pravila zajedno s djetetom
- razgovor nakon normaliziranja emocija

- osigurati zadovoljenje osnovnih potreba
- održavati rituale
- omogućiti slobodu izbora kad je to moguće
- davati jasne upute i očekivanja
Konačno, nećete uvijek biti spremni na miran razgovor i raspravu o tome što je dobro, a što loše, što je dozvoljeno, a što ne. Rješenje u takvim situacijama je takozvani time-out: napravite pauzu dok se dijete i vi ne smirite, npr. tako da ga pošaljete u sobu, dok ne budete u stanju mirno razgovarati. Da bi mogli biti strpljivi sa svojim djetetom, morate činiti nešto i za sebe. Odvojite vrijeme za same sebe, da i vi sami budete sretni, zadovoljni i smireni, tako da, oslobođeni od stresa i frustracija, možete kvalitetno provoditi vrijeme sa svojim djetetom.